Slovenija

Dakle, nakon 15 godina iskustva u paraglajdingu, prvi put sam bio u letačkoj posjeti Sloveniji. Tokom tih 6 dana boravka, moji prijatelji Miodrag i Adi bili su sjajni domaćini, a Miodragova Ljiljana nas je svakog dana opremala, spremala nam hranu i vozila nas do poletišta. Reći ću vam, to i tako, nema nigdje. Osigurali su mi nezaboravan odmor.

Prvog letačkog dana smo osmotrili sletište, Mio je održao kratak brifing pa smo izašli autom do poletišta Gozd. Gozd je donje poletište, vrhunski je uređeno, tu postoji čak i pilotski restoran sa smještajem u bungalovima. Objekte vodi i održava Primož, sjajan domaćin i predsednik kluba. To jutro Zdenka nam skuvala po domaći čaj i kavu, pijuckamo, gledamo vjetrulje i čekamo da proradi. 

Slabo je, tanko i nečiji predlog je da se ide na Krišku Goru. “Tu je to blizu, mi stalno idemo pješke do gore” kaže Adi. Prevariše me mangupi. Pješačili smo gotovo sat vremena sa glajderima na leđima i jedva sam se popeo do vrha, neću lagati. Ali vrijedilo je truda. Poletište je na samom vrhu Kriške, prostrano i bezbjedno. Pogled vrhunski, vazduh čist, a za primorca pomalo i hladno. Letenje je bilo odlično, pa nakon slijetanja idemo kod Primoža na pivo. Priči nikad kraja i ostadosmo tako do kasno. Dva andola zbog grčeva i mrtav umoran pravac krevet. Još ne znam ko je predložio ono pješačenje, ali saznat ću.

Iako sam ujutro bio kao nov, sledeći letački dan mi nisu smjeli ni pomenuti Krišku, pa je letenje sa Gozda bilo izvjesno. Letjeli smo u pravcu planine Storžić, let do tamo je bio zahtjevan i turbulentan, uspio sam se nekako dovući do dna planine pa u jakom termalu 5m/s izašao do vrha i nakon tog izlaska na vrh dočekao me ozbiljan rotor, tada počinje pravi rodeo. Popravljam kolaps za kolapsom, a Storžić sam odmah prezvao u Mordor pa odletio odatle u bezbjednu zonu, a zatim na sletište. Tu upoznajem Pukovnika, lokalnog pilota i nepokolebljivog avanturistu. Svi idemo na pivo, opet gore kod Primoža, a gdje bi drugo?

Sutri dan je bilo drukčije. Letjeli smo kod Srečka Jošta na njegovom poletištu u Dobrovlju, koje su on i njegova supruga Jasmina uz pomoć lokalnih pilota izgradili na vrhu grebena usred šume. Jasmina i Srečko su nas dočekali na sletištu. Nisam ih vidio odavno, od korone. Jasmina nas je kolima izvezla do gore. Ona je dobar pilot i žao mi je kad sam čuo da više ne leti jer ima problem sa ramenom. Na poletištu puno pilota, prostor mali za sve njih, ali svi se uredno spremaju sa strane i jedan po jedan polijeću. Srečko kaže da ih popodne bude još više. Prognoza mu je bila majstorski tačna i letenje je bilo lagano i mirno, a Miodrag i Adi su se sa svojim letelicama kvalitetno navozali okolo po grebenu. Ja, šta sam radio, jurio za njima da napravim koju sliku. Sletjeli smo, spakovali se pa pravac u “Afriku”. Vrhunska usluga i vrhunska pica. Za našu malu letačku porodicu, stiže nam velika porodična.

Zadnja 2 dana vrijeme nije bilo za letenje, pa smo se prošetali do Kranjske Gore i po okolnim mjestima. Anita, Lilja, Nataša, Mio, Adi i ja. Sve laganom vožnjom van autoputa, kroz sela i prelijepu Slovenačku prirodu, ne zaobilazeći lokalne restorane.

Eto, za ta dva neletljiva dana sam barem imao priliku nešto malo se odužiti Miodragu i Adiju, dao sam im korisnu teorijsku nastavu, najboljeg APPI kvaliteta, naravno. Sad je red na njih da dođu ovamo kod nas na jedno letačko brušenje. Dizdarica, Krnovo, Trebinje... I nek budu bez brige, ovo je Crna Gora pa nećemo pješačiti. Ne, ne.

Iz Zagreba sam se uputio doma sa velikom bučnom letećom napravom malih prozorčića i veoma jednostavnim sistemom vezivanja. Nisam imao povjerenja u sve to jer nigdje nije pisalo GIN, OZONE, UP... Putovanje je bilo bezlično i dosadno, kao i uvjek. Stjuardesa je po pravilu namjestila onaj osmjeh i ne skida ga tokom cijelog leta. Dosađuje sa pitanjima o piću i hrani, hoćete li ovo, hoćete li ono. U Sloveniji nije bilo tog foliranja, tamo je sve prirodno! Namjestim i ja osmjeh, pa kulturno odgovorim ne hvala, a u sebi pomislim;  ne, ne bih te vaše konzervanse, jer ne želim da kvarim onu Ljiljaninu domaću kuhinju.

Konačno izađoh iz aluminijskog stroja. Živ. A da sam stigao kući, na primorje, potvrdio je toplotni udar i dobro poznati domaćin, tigrasti komarac.

Dome slatki dome !

Dule 05.2023